火星居住概念设计丨ZA Architects（德国建筑事务所）

Mars

je svojom crvenom bojom na noćnom nebu stoljećima zaokupljao ljudsku maštu, prilično u istoj mjeri kao i Zemljin satelit Mjesec. Zbog raznih polemika nakon otkrića polarnih kapa i krivih tumačenja (Giovanni Schiaparelli u 19.st. optičku varku naziva “kanalima” te se zbog toga razvijaju teorije o vanzemaljskom porijeklu istih) – Mars je uvijek bio plodno tlo za špekulacije o mogućem životu nakon (što nestane?) života na Zemlji. Vrhunsku šalu izveo je Orson Welles 1938.g kada je posijao strah i paniku izvevši radio-dramu Rat svjetova H.G. Wellsa o invaziji Marsovaca na Zemlju.Tada dijelom naše (pop)kulture i kolektivne svijesti postaju i stanovnici tog planeta – Mali Zeleni. Danas, kao vrhunac eskapizma ili avanturizma potpunim se neprofesionalcima nude letovi s kartom do Marsa u jednom smjeru, sve u znanstvene svrhe, naravno. Nakon vječite inspiracije u znanosti, književnosti i filmu, na bowiejevsko pitanje (

Life on Mars?

) napokon su počeli odgovarati i – arhitekti.

ZA Architects

, njemački arhitektonski ured, razvio je koncept prema kojem bi ljudi uistinu mogli nastaniti Mars. Prema navodima

Dezeena

, objekti za stanovanje bili bi pod zemljom, a iskop bazaltnih stijena bio bi povjeren radilicama- robotima. “Znatiželja će čovjeka prije ili kasnije dovesti do Marsa, zar ne bi bilo lijepo imati trajno prebivalište za istraživanje planeta?”,  razmišljaju unutar ovog arhitektonskog ureda.

Za razliku od planiranih rješenja koja se odnose na život u “limenci”, smatraju sasvim logičnim koristiti lokalne materijale i postojeće spilje kao glavnu zaštitu za konstrukciju buduće kolonije.Arhitektura je inspirirana bazaltnim stupovima i paukovom mrežom.Bazalt je najrasprostranjeniji materijal na Marsu, a kao dobar izolator pružao bi i zaštitu od radijacije. Roboti bi se kao mravi ukopavali sve dublje i u unutrašnjosti izdubili prostor, ostavljajući stupove za potporu.

Otpadni materijal pakirao bi se i odlagao na ulazima, štiteći unutrašnjost od vjetra i visoko korozivne prašine. Kolonizatore bi po dolasku dočekale nastambe gotovo spremne za život, s enegetskim postrojenjima, javnim, industrijskim, agrikulturnim zonama – iako tlo nije najpogodnije za uzgoj biljaka. Iskopavanje bi ujedno rezultiralo strukturama nalik paukovioj mreži koja bi štitila stanovnike od mogućeg urušavanja materijala.Iako sam proces izgradnje izgleda prilično kompliciran, rezultat bi bio zadovoljavajući: objekti bi bili prilagođeni potrebama ljudi, sadržavali prostorije sa vodom i kisikom- a sve bi opremili astronauti.

Sve je još uvijek, razumljivo, na razini ideje, mada Arina Ageeva, iz radnog tima ZA Architectsa, smatra da je realizacija moguća kroz sljedećih 10 godina. Kaže da je jedina prepreka što robotika na toj razini još nije razvijena, a osim toga(!) ništa nije nerealno u ovoj ideji.

Kolonizacija Zemljana, kojima vlastiti planet postaje prenapučen i nedovoljan, sigurno će u budućnosti dobivati sve više praktičnih rješenja iako ima dovoljno izazova za rješavanje problema stanovanja  na Zemlji.